Mjesec možda čuva Zemljinu izbrisanu prošlost — a nova slijetanja mogu je zagaditi

Najranija povijest Zemlje možda se ne čuva na našem planetu — nego na Mjesecu.

To je jedna od najzanimljivijih ideja iza novog rada objavljenog u časopisu Journal of Geophysical Research: Planets. Autori Francisca S. Paiva i Silvio Sinibaldi proučavali su koliko bi buduća slijetanja na Mjesec mogla zagaditi njegova najosjetljivija znanstvena područja: vječno tamne polarne kratere u kojima se nalazi led.

Ti su krateri posebno važni jer bi mogli čuvati drevne hlapljive spojeve i organske molekule donesene kometima i asteroidima prije više milijardi godina. Drugim riječima, mogli bi biti svojevrsni kemijski arhiv ranog Sunčeva sustava — i posredni trag procesa koji su prethodili nastanku života na Zemlji.

Problem je u tome što svako slijetanje na Mjesec ispušta plinove. U ovoj studiji autori su kao primjer analizirali ESA-in Argonaut lander i ponašanje metana, glavnog organskog spoja koji nastaje iz njegova pogonskog sustava.

Za razliku od Zemlje, Mjesec gotovo nema atmosferu. Zbog toga se molekule ondje ne miješaju i ne raspršuju na isti način, nego se gibaju balistički — skaču s mjesta na mjesto po površini, vođene gravitacijom, temperaturom tla i hladnim zamkama na polovima.

Simulacije pokazuju da bi metan iz slijetanja na južni pol mogao stići do sjevernog pola za manje od dva lunarna dana. Nakon sedam lunarnih dana, oko 42,4% molekula završilo bi zarobljeno u južnim permanentno zasjenjenim regijama, a još 11,9% u sjevernima. Drugim riječima, više od polovice ukupnog metana na kraju bi završilo upravo ondje gdje znanstvenici žele proučavati najnetaknutiji led.

Autori zato upozoravaju da bi bez pažljivog planiranja buduća istraživanja mogla nehotice zagaditi upravo ona mjesta koja žele proučiti. Paiva je u sažetku rada upozorila da "gdje god sletiš, imat ćeš kontaminaciju posvuda", dok je Sinibaldi istaknuo da rezultate još treba potvrditi dodatnim simulacijama i stvarnim mjerenjima na Mjesecu.

To ne znači da su polarne regije izgubljene za znanost. Naprotiv, studija otvara važnu raspravu na vrijeme: kako dizajnirati misije, birati lokacije slijetanja i razvijati zaštitne mjere prije nego ljudska i robotska prisutnost na Mjesecu postane intenzivna.

Ako Mjesec doista pamti ono što je Zemlja odavno zaboravila, onda pitanje više nije samo kako tamo sletjeti — nego i kako pritom ne uništiti arhiv koji smo tek počeli razumijevati.